Član 15. Zakona o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“, br. 39/14 i 59/22) – u daljem tekstu: Zakon, detaljno propisuje način računanja procijenjene vrijednosti javne nabavke.

Kada se govori o okvirnom sporazumu, prije svega je potrebno napomenuti da okvirni sporazum nije postupak javne nabavke, što se u praksi pogrešno interpretira. Zapravo, okvirni sporazum je rezultat postupka javne nabavke. Njegova specifičnost je u tome što, za razliku od ugovora o javnoj nabavci, stvarna nabavljena količina na osnovu zaključenog okvirnog sporazuma može biti jednaka ili manja od planirane okvirne količine.

Šta to znači? To znači da kada se zaključi okvirni sporazum, kod kojeg je definisana okvirna, tačnije maksimalna okvirna količina, ugovorni organ može potrošiti okvirni sporazum sve do iznosa maksimalne okvirne količine, ali to nije dužan, odnosno može potrošiti i manje bez ikakvih posljedica prema drugoj ugovornoj strani – dobavljaču.

Pođimo od definicije okvirnog sporazuma. Naime, član 2. stav (1) tačka n) Zakona definiše okvirni sporazum kao sporazum između jednog ili više ugovornih organa i jednog ili više dobavljača, zaključen u pisanom obliku, kojim se definišu uslovi pod kojim se mogu dodijeliti ugovori tokom određenog perioda, u skladu sa predviđenom cijenom i, gdje je moguće, predviđenim količinama.

Dakle, iz definicije je jasno da se radi o okviru za dodjelu ugovora u određenom periodu, konkretno, periodu trajanja okvirnog sporazuma. Praktično, ugovorni organ će u tenderskoj dokumentaciji, kad god je to moguće (a moguće je u većini slučajeva), utvrditi maksimalne količine okvirnog sporazuma i u periodu važenja istog ima pravo, ali ne i obavezu, da do maksimalne količine dodjeljuje ugovore, u slučaju potrebe za predmetom okvirnog sporazuma, izabranom dobavljaču, odnosno dobavljačima.

Okvirni sporazum, zbog svoje prirode, zaključuje se za određene vrste roba, usluga ili radova, za koje ugovorni organ zna da će imati potrebu u narednom periodu, ali u momentu planiranja i provođenja postupka javne nabavke, ne zna kada će imati tu potrebu i u kojoj mjeri. To nas dovodi do još jedne specifičnosti okvirnog sporazuma, tačnije do perioda trajanja istog. Naime, Zakon je dozvolio zaključivanje okvirnog sporazuma na maksimalno četiri godine (u postupcima nabavke iz oblasti odbrane i sigurnosti – sedam godina). Izuzetno, trajanje okvirnog sporazuma može biti i duže od četiri, odnosno sedam godina ako za to postoje opravdani razlozi ili je priroda predmeta nabavke takva da ista ne može biti realizovana za četiri, odnosno sedam godina – npr. određeni radovi.

Dakle, okvirni sporazum u najvećem broju slučajeva traje do četiri godine. Postavlja se pitanje, kako isplanirati količine, i to okvirne, za period od četiri godine i kako utvrditi procijenjenu vrijednost nabavke kada se planira zaključiti okvirni sporazum?

Naime, Zakon kaže da u određivanju procijenjene vrijednosti okvirnog sporazuma, ugovorni organ uzet će u obzir maksimalnu procijenjenu vrijednost, bez obračunatog poreza na dodatnu vrijednost, svih predviđenih ugovora za cijeli period trajanja okvirnog sporazuma. Jednostavno rečeno, to znači da kod okvirnog sporazuma procijenjenu vrijednost javne nabavke čini zbir svih ugovora koji se planiraju zaključiti u periodu trajanja okvirnog sporazuma.

Logično je da se ugovorni organ zapita kako da zna koje ugovore planira zaključiti u periodu trajanja okvirnog sporazuma, jer da mu je ova informacija poznata planirao bi zaključivanje ugovora sa tačnim količinama, a ne okvirnog sporazuma. Upravo zato kod okvirnog sporazuma i govorimo o okvirnim količinama. To ostavlja ugovornom organu slobodu za jedan fleksibilniji pristup procjeni vrijednosti nabavke.

Dakle, ugovorni organ će na osnovu svojih dosadašnjih iskustava u pogledu potreba za određenim predmetom nabavke, te planiranim aktivostima za naredni period, izvršiti procjenu okvirne količine budućeg okvirnog sporazuma, baziranu na pretpostavci o tome koliko će često imati potrebu za tim predmetom nabavke. Recimo da ugovorni organ u prosjeku godišnje troši X komada nekog predmeta nabavke, ali da ne zna da li će mu ista količina biti potrebna i u narednom periodu jer to zavisi od niza faktora, s tim da može realno pretpostaviti da će potrošiti minimalno toliko (plus/minus – na osnovu svojih planiranih aktivnosti, programa rada, nabavke opreme, novog zapošljavanja, i sl.). Stoga bi procijenjena vrijednost nabavke u postupku u kojem je planirano zaključivanje okvirnog sporazuma bila Xkomada godišnje, pomnoženo sa brojem godina za koje se planira zaključiti okvirni sporazum. Konačno, s obzirom da okvirni sporazum ne obavezuje ugovorni organ da realizuje sve količine okvirnog sporazuma ako nema potrebu za istim, ugovorni organ ima mogućnost da poveća količine u tenderskoj dokumentaciji, za svaki slučaj, ali svakako pod uslovom da to dozvoljavaju propisi o finansiranju kojima ugovorni organ podliježe. Naravno, i ovo povećavanje količina ne treba da bude pretjerano, kako ponuđači ne bi bili dovedeni u zabludu (iako ponuđači svakako moraju znati da okvirni sporazum ne obavezuje, ipak količine imaju uticaja na kalkulaciju njihove cijene).

Shodno tome, procjena vrijednosti nabavke u slučaju kada je planirano zaključenje okvirnog sporazuma izvršiće se na način da ugovorni organ utvrdi maksimalne okvirne količine, izvrši istraživanje tržišta u pogledu očekivane cijene za te količine, te očekivanu godišnju cijenu pomnoži sa brojem godina za koje se planira zaključiti okvirni sporazum. Naravno, s obzirom da se radi o procjenjenoj vrijednosti nabavke, na ovu očekivanu cijenu neće biti obračunat porez na dodatu vrijednost.

U izuzetnim slučajevima kada ugovorni organ nije u mogućnosti definisati ni tačnu ni okvirnu količinu predmeta nabavke, onda se određuje maksimalan iznos predviđen za okvirni sporazum sa popisom roba ili usluga koje će se nabavljati, ali da svi ugovori zaključeni na temelju okvirnog sporazuma zbirno ne mogu preći utvrđeni maksimalni iznos okvirnog sporazuma.

Kad je u pitanju procjena vrijednosti okvirnog sporazuma bez obzira da li se u tenderskoj dokumentaciji radi o maksimalnim količinama ili količini od jednog komada, ugovorni organi nerijetko griješe.

Naime, procijenjena vrijednost javne nabavke predstavlja proizvod količine i jedinične cijene (po stavci, a onda je ukupna procijenjena vrijednost zbir vrijednosti svih stavki, ako se tenderska dokumentacija sastoji od više stavki).

Npr. ugovorni organ je u tenderskoj dokumentaciji maksimizirao okvirnu količinu na 100.000 komada određene robe i planirao zaključiti okvirni sporazum na 100.000,00 KM i naveo da je tih 100.000,00 KM procijenjena vrijednost nabavke. Jedinična cijena po komadu iznosi npr. 3,00 KM. Određivanje procijenjene vrijednosti na ovakav način je pogrešno. Naime, kada se maksimalne količine pomnože sa jediničnim cijenama dobijamo procijenjenu vrijednost nabavke. U konkretnom primjeru procijenjena vrijednost nabavke nije 100.000,00 KM, već 300.000,00 KM. Ukoliko se procijenjena vrijednost izračuna na način kako je to predvidio ugovorni organ, desiće se da su ponude uvijek veće od procijenjene vrijednosti, što dovodi do toga da će sve ponude biti neprihvatljive sa aspekta člana 2. Zakona.

U drugom slučaju, kada se tenderske dokumentacija sastoji od jediničnih količina (na bazi jednog komada), princip određivanja procijenjene vrijednosti identičan je kao i kod maksimalnih količina. Npr. ugovorni organ je u tenderskoj dokumentaciji naveo količinu od jednog komada, planirao zaključiti okvirni sporazum na 100.000,00 KM i naveo da je tih 100.000,00 KM procijenjena vrijednost. Jedinična cijena po komadu iznosi npr. 3,00 KM. Određivanje procijenjene vrijednosti na ovakav način je, također, pogrešno. U konkretnom primjeru, procijenjena vrijednost nabavke nije 100.000,00 KM, već 3,00 KM. Ukoliko se procijenjena vrijednost izračuna na način kako je to predvidio ugovorni organ, desiće se da će ponuđači ponuditi jediničnu cijenu puno veću od 3,00 KM, a ugovorni organ nema mehanizam zaštite u smislu poništenja postupka jer je procijenjena vrijednost puno veća od ponuđene cijene.

U oba navedena primjera ugovorni organ griješi obzirom da poistovjećuju iznos na koji treba biti zaključen okvirni sporazum sa procijenjenom vrijednošću nabavke, a utvari i ne određuju procijenjenu vrijednost nabavke.

Na kraju je bitno naglasiti da tenderska dokumentacija na bazi „jednog komada“ predstavlja izuzetan slučaj koji mora biti dokazivo obrazložen.

 Admir ĆEBIĆ, dipl. ecc.