Jedno pitanje koje se sve češće nameće u praksi javnih nabavki jeste: koliko daleko možemo ići u „spašavanju“ ponude koja nije dostavljena u skladu sa zahtjevima tenderske dokumentacije?

U jednom predmetu (2026.godina) URŽ BiH zauzeo je stav da ugovorni organ nije mogao zaključiti da žalilac nije prihvatio obavezu dostavljanja garancije za dobro izvršenje ugovora samo zato što nije dostavljena posebna izjava o prihvatanju te obaveze. Pritom, u tenderskoj dokumentaciji je propisano da su ponuđači obavezni dostaviti izjavu kojom prihvataju dostavljanje garancije za uredno izvršenje ugovora po potpisanom ugovoru.

Prilikom ocjene žalbenog navoda URŽ je, naime, posmatrao cjelokupan sadržaj ponude i zaključio da je ista obaveza proizlazila iz drugih dokumenata – konkretno, iz potpisanog nacrta ugovora, kojim je ponuđač prihvatio obavezu dostavljanja garancije prilikom potpisivanja ugovora.

Na prvi pogled – suštinski pristup.

Ali, upravo ovdje se otvara jedno mnogo šire pitanje:

Ako je tenderskom dokumentacijom izričito zahtijevana određena izjava, a ponuđač je nije dostavio – koja je svrha tog zahtjeva i koja je svrha postavljanja bilo kakvih zahtjeva?

Postupci javnih nabavki jesu formalni postupci.

Forma nije sama sebi svrha, ali ona postoji upravo zato da bi se unaprijed jasno utvrdilo šta ponuđač mora dostaviti, na koji način i pod kojim uslovima, te da bi svi ponuđači bili ocijenjeni 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐦 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐥𝐢𝐦𝐚.

Ako se nakon otvaranja ponuda iz drugih dokumenata „rekonstruiše“ da je ponuđač ipak prihvatio ono što je posebnom izjavom trebao potvrditi – postavlja se pitanje:

Da li se time suštinski napušta zahtjev tenderske dokumentacije?

Posebno je interesantno ovo pitanje kada se ima u vidu praksa Suda BiH prema kojoj se ponuda koja ne sadrži određeni dokument zahtijevan tenderskom dokumentacijom odbacuje.

Zato se nameće dilema:

Ako je dovoljno da određena obaveza proizlazi iz bilo kojeg drugog dokumenta u ponudi, zašto onda uopšte zahtijevati posebnu izjavu?

Ako ponuđač nije dostavio traženi dokument, može li se njegov nedostatak nadomjestiti sadržajem drugih dokumenata?

Gdje prestaje dozvoljena ocjena stvarnog sadržaja ponude, a počinje naknadno „popunjavanje“ ponude?

I, možda najvažnije – da li ovakav pristup dovodi u pitanje princip jednakog tretmana ponuđača?

Jer, ako jednom ponuđaču priznamo da je određenu obavezu prihvatio kroz drugi dokument, iako nije dostavio izričito zahtijevanu izjavu, moramo se zapitati šta se dešava u situaciji kada drugi ponuđač napravi potpuno isti propust.

Također, da li postupanjem kao što je gore opisano postupanje URŽ-a diskriminišemo ponuđača koji se potrudio i u ponudi uredno dostavio zahtijevanu izjavu?

Formalnost u postupcima javnih nabavki ne bi trebala biti slijepa i mehanička. Ali, ako se od formalnosti potpuno udaljimo, čemu onda služe jasno propisani zahtjevi tenderske dokumentacije?

Upravo je granica između pretjeranog formalizma i nedopuštenog „spašavanja“ ponude jedno od pitanja koje će, čini se, još dugo izazivati različita tumačenja u praksi javnih nabavki u BiH.